Rijetka oaza kazališne kritike

Kazalište je umjetnost trenutka koji s nestrpljenjem očekuju i u kojemu se spajaju autori i izvođači s publikama. Trenutak je to živ, snažan, koncentriran i neponovljiv. Nakon njega ostaju tek sjećanja, pokoji foto- i videozapis i kritika. Tako je barem bilo dosad. Kazalište nam svoju povijest, recentnu ili nešto stariju, priča kroz kritike, no hoće li i svoju sadašnjost moći pričati sutrašnjicama na isti način?

Iako vrijeme u kojemu živimo nimalo nije sklono kritičkom promišljanju, zahvaljujući rijetkim oazama kritičke riječi, kazalište se i dalje uspijeva graditi kroz kritike. Jedna od tih oaza, meni prva i najvažnija, svakako je Vijenac. Susreli smo se 1996, kad sam upisao studij. Ubrzo sam se pretplatio na Vijenac, koji je postao moj prvi prozor u književnost i kazalište. U njemu sam, čitajući kritike naših ponajboljih kritičara, učio o kritici koja se preda mnom razmatala u svojim slojevima, daleko nadrastavši svoju povijesnu ulogu s početka priče. Kritika je, kako me Vijenac naučio, ne samo analiza djela sa stavom nego i umjetničko djelo koje se gradi na drugom umjetničkom djelu. Tamo gdje nestane kazališni trenutak, nastaje kazališna kritika, produžujući mu život te rastući na umjetnosti i kroz umjetnost do umjetnosti same.

Iako sam kritike počeo pisati 2008, svojim ozbiljnim početkom smatram 2010, kad sam dobio priliku napisati prvi tekst za Vijenac. I to o svojoj tada velikoj ljubavi – radiodrami. Već sama činjenica da mi je „moj“ Vijenac (dotad smo još bili u tajnoj, jednosmjernoj ljubavi) dao priliku da pišem o „svojoj“ radiodrami (jednako tako tajnoj i jednosmjernoj u ljubavi) bila je koračić iznad snova. Otad, jasno, Vijenac još više postaje moj.

Nažalost, koliko god se trudili u Vijencu okupljati ponajbolje kritičare, manjak kazališnih kritičara novije generacije osjeća se i na našim stranicama. Razlog je tomu njihov manjak interesa za ozbiljnije kritičko promišljaje kazališnog čina na čije mjesto dolaze Insta(nt)gram i Facebook „kritike“, brze i površne, lake i kratke, kritike trenutka koje izvedbenom činu ne nude novi život, već trenutak trenutkom gase. Nadam se da će Vijenac i ostali posljednji Mohikanci kritike uspjeti pobijediti tu krizu i biti izvori neke nove kritičke riječi, analitičke, kritičke, umjetničke.